U više svojih javnih nastupa, predavanja ili intervjua, slovenački filozof Slavoj Žižek iznosio je poslednjih godina formulu koja glasi „Nema etničkog čišćenja bez poezije“ (No ethnic cleansing without poetry). Povezujući u pravilu etničko čišćenje sa (bosanskim) Srbima tvrdio je da uopšte nije slučajno to što je Radovan Karadžić bio pesnik. Naravno da to ne treba shvatiti doslovno, u kom bi slučaju svaki inspirator, „projektant“ ili nalogodavac etničkog čišćenja nužno morao biti pesnik. Širi kontekst ovih Žižekovih tvrdnji čini njegova rasprava o vezama između (poetskog) jezika i nasilja u knjizi Living in the End Times (2010). U usmenim nastupima on napominje da je potrebna „snažna mitopoetska struktura“, nešto poput poezije, nacionalističkog mita ili religije, kao neka vrsta paravana, zaklona ili opijuma koji će zločinima koje činimo pribaviti izvesno dublje značenje i uzdići ih čak do herojskog čina. Svakom totalitarnom patriotizmu potrebni su poezija, mit, religija, kaže Žižek.

Sledeći, premda u drugačijem registru, ovakvu vrstu uvezivanja mogli bismo, na primer, (ne)oprezno reći da nema holokausta bez slikarstva, pozivajući se pri tom na dobro poznatu ljubav Adolfa Hitlera prema slikarstvu i njegove, kako se obavezno naglašava, netalentovane i neuspele pokušaje u savladavanju slikarskog umeća. Ako Karadžićevo političko nasleđe ne pravi nužno od njega i lošeg pesnika (na šta i Žižek posredno upućuje), onda i poricanje svakog slikarskog talenta Hitleru može biti pod znakom pitanja. No mimo toga, posebno važno, visoko mesto koje slikarstvo i skulptura imaju u dizajniranju, propagiranju i provođenju naci-fašističkog totalitarnog i rasističkog projekta pokazuje da se i toj vrsti umetnosti može nameniti uloga paravana ili opijuma. Zavođenje slikama često je mnogo efikasnije od zavođenja rečima.

U novije vreme ovu ulogu paravana/zaklona za zlodela i zločine koji se čine u savremenom svetu, ulogu zavođenja i anesteziranja koji nas navode da takve stvari primamo kao nužne korake na putu postizanja tzv. viših, humanih, emancipatorskih, progresivnih vrednosti i ciljeva, sve više i upadljivije počinje da obavlja nešto sasvim drugo i neobično, što nema nikakve veze ni sa poezijom, ni sa mitovima, ni sa umetnošću uopšte. To nešto može se imenovati pomoću sledeće formule: nema ubijanja dronovima bez plakanja (No drone-killing without crying). Da bismo ovu formulu konkretizovali podsetićemo na to da je donedavni američki predsednik Barak Obama, koji je kao glavnokomandujući oružanih snaga autorizovao i odobravao masovnu upotrebu dronova u tzv. borbi protiv terorizma širom sveta (toliko često i uspešno da bi se drone-killing skoro moglo smatrati njegovim brendom), u javnim nastupima određenim povodima tokom svog mandata zaplakao „najmanje pet puta“, kako je to utvrdio novinar Londonskog Guardiana Leo Benediktus. Isti novinar tvrdi da su sva trojica poslednjih američkih predsednika u svojim mandatima javno plakali. Nije li preterano reći da suze u očima predsednika države uopšte nisu slučajne? Ali nije reč samo o predsedniku. Kod mnogih protagonista i učesnika političkih procesa u Americi (i drugde), od kongresmena, senatora i guvernera, preko političkih analitičara, televizijskih voditelja i novinara, uopšte javnih ličnosti različitih profila, pa sve do običnih, anonimnih građana, upadljivo često, i opet, naravno, u različitim povodima, viđamo suze u očima.⁠1 Pošto to možemo da vidimo ne radi se, jasno, o privatnom plakanju u intimnom životnom okruženju, već o prizorima javnog plakanja (crying in public), plaču u javnom prostoru, na javnoj sceni, koje nam upečatljivo prenose televizijske kamere. Skoro da bi se moglo govoriti o nekoj vrsti epidemije javnih suza, o svojevrsnoj invaziji, poplavi plakanja pred sveprisutnim „okom“ medija. Pa ipak, nije svejedno ko plače, sa kog mesta i kojim povodom. Nemaju svačije suze istu težinu i istu vrednost, kao uostalom ni isti hemijski sastav.

Reč je dakle o plakanju, nečem što, poput mnogo toga drugog, istovremeno može biti i veoma jednostavno i veoma komplikovano. O tom specifičnom svojstvu ljudske vrste (veruje se, naime, da životinje ne plaču, to jest da suze kod njih nisu povezane sa emocijama) postoji, naravno, obimna prirodno-naučna i humanistička literatura. Ali ne možemo o tome. Ne zanimaju nas suze koje nam naviru na oči kada, na primer, seckamo crni luk ili se zateknemo usred bačenog suzavca na antiglobalističkim demonstracijama, već plakanje kao manifestacija, izraz emotivnog stanja, tuge ili radosti, bola ili sreće. Pri tom, nije reč o plakanju publike u mraku bioskopske dvorane nakon tragične smrti glavnog junaka, niti o plaču koji neizbežno prati smrt naših bližnjih. Ne radi se ni o suzama radosnicama koje nam naviru na oči kada nam se nešto lepo i veselo dogodi u našim malim privatnim životima. Ne radi se o plaču, plakanju ili oplakivanju, kojim god povodima, u privatnim, intimnim prostorima našeg svakodnevnog življenja već, ponovimo, o suzama na javnoj sceni, u polju medijske javnosti.

Pojava medija masovne tehničke reprodukcije već poodavno je počela da menja prirodu plakanja, kao uostalom i umetnosti i mnogo čega drugog. Ni to tako jednostavno, prirodno, autentično svojstvo naše vrste, sa kojim, pored ostalog, i dolazimo na svet, nije izmicalo sve savršenijim instrumentima vizuelnog reprodukovanja. Sećajući se već davnih uvida Valtera Benjamina, rekli bismo da su i prizori, slike plača, poput umetničkih dela, pohrlile ka nama kroz mnoštvo reprodukacija, ponavljanja i umnožavanja, gubeći tako auru autentičnosti. Od jednostavnog izraza ljudske prirode, emotivnih stanja i raspoloženja, kojima pripada i smeh, plakanje je sve više postajalo svojevrsna sumbolička forma raznovrsnih i promenljivih značenja. Ova promena ide u prilog tzv. relativističkom tumačenju plakanja koje mu odriče svako univerzalno i inherentno značenje i poima ga, suprotno, kao socijalni konstrukt, dakle pojavu čiji je smisao uslovljen neposrednim socijalnim kontekstom. Zato se može govoriti i o upotrebi, instrumentaciji plakanja, što još više podriva njegovo univerzalističko i esencijalističko tumačenje. Ako pretpostavimo da, na primer, političke javne suze i mogu biti iskrene i autentične, kao uostalom i bilo koje i bilo čije druge, u socijalno i medijski strukturiranom javnom polju one ne mogu izbeći gubitak autentičnosti, a dobitak u onome što označava sada tako aktuelan izraz fake. Dok se mnoge obredne i kultne radnje, svojstvene kulturama prošlosti, u modernom i savremenom svetu desakralizuju i sekularizuju, prazne od svojih izvornih značenja, sa plakanjem kao da se dešava obrnut proces. U visoko tehnološkom, masmedijskom svetu, svetu kapitala, proizvodnje, potrošnje, profita, itd., ono poprima osobine jedne vrste novog sekularnog kulta, postaje ritualno i ceremonijalno u sekularnom registru, zadobija novu upotrebnu vrednost „humanizovanja“ i „emocionalizovanja“ ličnosti, ponašanja, pojava i delovanja. Stoga ne čudi populrnost javnih suza žalosnica. One su mnogo jednostavnije i efikasnije sredstvo za „pranje“ ruku od prljavštine masovnih zločina i ubistava nego što su to komplikovani mitopoetski narativi, one „oplakuju“ posledice a „ispiraju“ uzroke, istine i suštine premeštajući ih u polje (jezički) neiskazivog, van mogućnosti i potrebe apstrahovanja, racionalnog i intelektualnog prosuđivanja. Njihovo pretpostavljeno saosećanje, briga, bol i žaljenje koje manifestativno ispoljavaju, rastaču se u mreži neizbežnih sicio-političko-medijskih kontekstualizacija, ispunjavaju se onom vrstom hipokrizije koja u pravilu prati popularne charity projekte bogatih i moćnih. Nedavno je Bil Gejts, vlasnik Microsofta, objavio planove za donaciju 100.000 pilića siromašnim zemljama i ljudima širom sveta, dok se voditeljka CNN-a Kejt Bolduan gotovo zagrcnula u suzama izveštavajući slikom i rečju o petogodišnjem sirijskom dečaku Omranu koji je srećom preživeo bombardovanje Alepa. Slika nesrećnog dečaka oblivenog krvlju bila je propraćena informacijom da su lekari lokalne bolnice uputili pismo Baraku Obami sa molbom za pomoć. Pomoću javnog političkog i masmedijskog plakanja, koje je dakako uvek selektivno, pre svega se distribuiraju određeni stavovi i intepretacije koji, zaodeniti emocijama, saosećanjem i suzama, treba da naiđu na neupitan prijem.

Ako su svakom totalitarnom patriotizmu potrebni poezija, mit ili religija, izgleda da prirodi demokratskog (američkog) patriotizma, ili totalitarne demokratije, mnogo više odgovaraju plač i suze. Potrebe za snažnom mitopoetskom strukturom nema u tom svetu. Zato je tamo sasvim očekivano i prirodno da predsednik svojevremeno bude (filmski) glumac a ne pesnik. Umesto nacionalističkog mita na scenu stupaju nadnacionalne, multinacionalne i multietničke, krokodilske suze.



1 Kada je Obama pobedio u izbornoj trci za svoj prvi mandat sva je multinacionalna Amerika briznula u plač oduševljenja i radosti. Tako je barem izgledalo na ekranima meanstream medija koji su bili preplavljeni prizorima suza radosnica na licima poznatih i nepoznatih ljudi. Mnoge političke i javne ličnosti iz sveta popularne kulture, show biznisa ili sporta, pre svega naravno afroamerikanci, viđene su tada sa suznim očima. Među njima na primer Džesi Džeksom, poznati aktivista ljudskih prava, Medžik Džonson, jedna od ikona NBA košarke, Opra Vinfri, voditeljka najpopularnijeg talk showa svih vremena u Americi, ili Kolin Pauel, general američke vojske i Državni sekretar u administraciji Džordža Buša u vreme invazije na Irak, koji je u jednosatnom nastupu na sednici Saveta bezbednosti izneo dokaze (kasnije se ispostavilo lažne) da Sadam Husein poseduje oružje za masovno uništenje.


About the author

Slobodan Mijušković