Pre nekoliko dana pojavila se vest da je Muzej Gugenhajm u Njujorku odbio molbu Bele kuće da joj pozajmi jednu sliku Vinsenta van Goga za privatne odaje američkog predsednika i prve dame, ali je odgovorio kontrapredlogom – instalacijom Amerika italijanskog umetnika Mauricija Katelana.

Ova vrsta molbe je rutinska stvar za nekoga ko predstavlja ili živi u Beloj kući: Kenedijevi su na isti način pozajmili Pušača Ežena Delakroa od Muzeja Smitsonijan, dok su Obame preferirali apstraktnu umetnost, pa su birali radove Marka Rotka i Džaspera Džonsa (The Washinton Post). Trampovi biraju Van Goga, što je posebno indikativno. Ili, moglo bi se reći: igraju na sigurno jer, ko ne voli Van Goga?!

To je indikativno, ne samo što svi volimo Van Goga i znamo za suncokrete, već i zato što je u našem savremenom, globalnom i kapitalističkom svetu Van Gog postao sinonim za umetničko tržište. Ako bi napravili anketu među slučajnim prolaznicima s pitanjem: “Šta je po vašem mišljenju najsigurnija investicija koja odoleva trendovima na tržištu umetničkih dela?” – velika je verovatnoća da bi opcija za koju bi se najviše njih odlučilo bila – upravo Van Gog za koji se odlučuje i bračni par Tramp! Dobro, možda i Mona Liza, ali ona je u Parizu, pa je zato Trampovi ne računaju. Trampovi kao predstavnici ne samo Bele kuće, već i krupnog kapitala, biraju ono što simbolizuje uspešnu investiciju: nesretnog Van Goga kao primer umetnika koji je, možda u najvećoj meri, usisan od strane kapitala.

E sad, moglo bi se reći: pa dobro, ali Tramp neće da kupi sliku, već da je pozajmi. Znači, Van Gogova slika za njega nije investicija, već nešto drugo, jer želi da je ima u svojim privatnim odajama. Postavlja se pitanje: zašto? Zašto bi neko želeo da u njegovom intimnom prostoru visi ta slika – osim ako ne voli Van Goga? Nameće se odgovor da ovog puta ipak nije posredi ljubav prema profitu, već nešto drugo: ljubav prema Van Gogovim slikama, uživanje u njima, jednom rečju, estetski momenat. Na kraju krajeva, posmatranje slika kao estetskih predmeta – pa makar to bio i Tramp – jeste prirodno. To je, i pored svih kritičkih i teorijskih tekstova i razglabanja ipak glavna funkcija umetnosti, zar ne?

Jeste – da živimo u 19. veku ili možda u veku prosvećenosti. Da ne znamo ništa o umetnosti 20. veka. Ili o avangardi. Ili o nacističkoj umetnosti. Da ne znamo ništa o Trampu. I da nema, naravno, Katelanovog rada Amerika (2016). Onda bi to zvučalo kao logično objašnjenje. Doduše, mogli bismo da kažemo kako se Tramp folira, jer hoće da demonstrira kako ga zanima umetnost i “prave vrednosti” i da likujemo iz naših udaljenih, marginalnih i nebitnih pozicija onih 99% da smo ga provalili, kako je glup i sl. Tramp se, ipak, ne folira, ma koliko to iz naše udaljene kritičke pozicije izgledalo logično. Njegov gest – traženje Van Goga za privatne prostorije – je, kao što smo videli, rutina, “prirodna” razmena kada se nalazite u tački moći kao što je Bela kuća i u mreži kapitala.

Katelanov gest (Katelanov jer, ponuda kustoskinje Nensi Spektor sasvim sigurno ne ide mimo Katelana), direktno i neskriveno, pokazuje u kojoj meri je estetska komponenta sastavni deo savremenog neoliberalnog kapitala. Tradicionalnu emanaciju kapitala predstavljaju zlatne poluge kao garant vrednosti i stabilnosti. Savremeni kapital reprezentuje estetizovana verzija toaleta od čistog osamnestokaratnog zlata kao pokazatelj klizanja svih stabilnih vrednosti i neoliberalnog ludila kapitala koji se stalno kreće, sveprisutan je u najrazličitijim registrima i upravo zbog toga često ima potrebu za kozmetičkim zahvatima u vidu estetskog koji ga dekorišu, ali i maskiraju.

Katelanov rad Amerika, koji se pojavljuje tačno sto godina nakon Dišanove Fontane (1917) je u stvari tautologija: reprezentacija kapitala (wc šolja od čistog osamnestokaratnog zlata) u instituciji koja je preko umetničkog tržišta sastavni deo kretanja kapitala (muzej Gugenhajm) od strane umetnika koji je sastavni deo te iste mreže kapitala (kao jedan od nekolicine trenutno najplaćenijih umetnika). Rad nije samo wc šolja, pa čak i ako je od zlata! Iz našeg konvencionalnog modernističkog nasleđa, naviknuti smo da umetničko delo posmatramo kao predmet, estetski predmet, tako da je to prva “prepreka” razumevanju rada na koju nailazimo. Nju, naravno, postavlja Katelan tako što za izvedbu koristi perverzno skup, uz to i tradicionalni, plemeniti umetnički materijal u kombinaciji sa banalnim što, trenutno, našu pažnju “zakucava” za sam predmet. Međutim, istovremeno nam nudi izlaz iz tog “estetskog” fantazma tako što predmet povezuje sa svojom funkcijom ili, ako sledimo avangardnu logiku – sa događajem! (“You could go into the restroom just to bask in its glow, Mr. Cattelan said, but it becomes an artwork only with someone sitting on it or standing over it, answering nature’s call”.) Sledeći logiku avangardnog iskustva, rad nije predmet, već čvorište u mreži koje ocrtava logiku kretanja kapitala. Uz to, svako njegovo pojavljivanje je zapravo novi rad. I ne samo to: Bela kuća kao trenutno stecište Trampovih je, u tom smislu, “idealna” sledeća destinacija rada!

Izmeštanje rada izvan predmetnog kao deo strategije preispitivanja konvencionalne kategorije umetničkog dela uveo je još Dišan. Iz tog razloga, njegov pisoar je paradoks: istovremeno je umetnost i nije umetnost što je, logički gledano, nemoguće. Ili, izmeštanjem iz svakodnevnog konteksta, upotrebni predmet je dobio višak smisla i postao ni umetnički predmet (u dotadašnjem konvencionalnom shvatanju umetnosti), a ni upotrebni (jer je izgubio svoju funkciju koja ga definiše kao upotrebni predmet). Sam taj gest ili čin ili joke ili manifestacija, zapravo je izmicanje iz postojećih definicija, kategorija, koncepta: šta je umetnički predmet, šta je upotrebni predmet, šta je umetnost, šta nije umetnost… To najbolje ilustruje pitanje “Da li je to umetnost?”, koje i nakon sto godina pronalazi svoje zagovarače među neutešnom, ponekad agresivnom, kategorijom “ljubitelja umetnosti”.

Nasuprot tome, ili upravo baš zbog toga (Dišanove Fontane), Katelanova wc šolja je: i umetnički rad (jer uračunava iskustvo redimejda i svih drugih pisoara koji su postali topos (u) umetnosti 20. veka) i upotrebni predmet (zadržala je upotrebnu funkciju!). Rad je opet paradoks, ali za razliku od Dišanovog koji dovodi u pitanje tada dominantni dualni kod (umetnost-neumetnost, umetnički predmet-upotrebni predmet), Katelanov rad funkcioniše kao deo mreže u kojoj je promena konteksta preduslov za produkciju smisla, simptomatološko dijagnostifikovanje stanja stvari. Ključno obeležje umreženog načina funkcionisanja rada je to što je svako njegovo pojavljivanje istovremeno novi rad oko kojeg se konstituiše smisao, što upravo potvrđuje reakcija na zahtev Bele kuće.

Ovaj gest pokazuje kako umetnost, čak i danas, može da bude subverzivna prema dominantnoj paradigmi (koju reprezentuje kapital), ali ne iz neke nepostojeće samoproklamovane metapozicije za koju se još uvek ne može utvrditi da li uopšte postoji kao takva, jer najčešće završi kao njena legitimizacija. (Transformacija kritike određenog sistema u pokazatelje njegove otvorenosti i spremnosti za kritiku, i samim tim njegovu legitimizaciju, proces je uveliko poznat, kao što znamo, i od strane lokalne emanacije Velikog brata.) S druge strane, produkcijom tačke koja funkcioniše kao pukotina u samom sistemu, kao paradoks poput Dišanovog (jeste i nije umetnost, jeste i nije estetski premet…) ili Katelanovog (i umetničko delo i upotrebni predmet) otvara se prostor za konstituisanje smisla, između vidljivog, skrivenog, neiskazivog, prihvatanja i neprihvatanja…

Bilo da je posmatramo kao estetski predmet ili gomilu čistog zlata, Amerika nosi još jedan nivo – i to podebeli nivo – onih sto hiljada posetilaca koji su se istovarili u njemu. (Nensi Spektor je prošlog leta objavila na blogu da je Katelanovu toalet šolju isprobalo više od 100.000 ljudi, iskoristivši “mogućnost da komuniciraju sa umetnošću i prirodom”. Da li je onda ponuda muzeja Gugenhajm provokacija”? Ili se “prirodno” uklapa u ambijent pozlaćenih snova, enterijera, kupatila i bankovnih računa Trampovih? Da li Katelan pokušava da mu uvali govna ljubitelja umetnosti i istovremeno pokaže kako je to “prirodno” kao što je prirodno – naravno za onih 1% koje Tramp u ovom slučaju reprezentuje – da mokre u zlatnoj wc šolji? Ako bi prihvatio ponudu, da li bi Tramp – uprkos fekalnom efektu – “matirao” muzej pokazavši kako razume savremenu umetnost? Ili bi uz zlatnu šolju dobio “istovar” onih sto hiljada posetilaca koji su, makar simbolički, dobili mogućnost da se “popišaju” na estetizovanu verziju neoliberalnog kapitala?

 

***Uskoro sledi i drugi komentar na Katelanov rad Amerika i ponudu Gugenhajm muzeja Beloj kući…***

About the author

Maja Stanković

Leave a Comment